Mostar uz Vukovar

Na dan 18. studenog 2014. godine na 23. obljetnicu pada Vukovara u našoj župi sv. Mateja, održana je Sveta misa u znak sjećanja na heroje koji su se hrabro borili za svoju domovinu i za grad Vukovar. Za heroje koji su stajali rame uz rame i borili se protiv tame do posljednjeg daha. Ti hrabri ljudi se nikada ne smiju zaboraviti i trebaju uvijek biti u našim sjećanjima i molitvama. U njihovu čast, nakon Svete mise, uputili smo se tihom povorkom do Vukovarske ulice gdje su nam se pridružili u župljani iz župa Sv. Ivana, Katedrala i sv. Petra i Pavla, kao i svi ostali građani koji ne žele zaboraviti hrabre branitelje. Upalili smo svijeće ljubavi i zahvale i pomolili se za njih. Otišli smo svojim kućama nakon svega u mislima na one kojima smo neizmjerno zahvalni i na njih ponosni jer oni se nikada ne zaboravljaju i uvijek trebaju biti u našim molitvama. Oni su dali svoje živote za Domovinu, a mi njima možemo pokloniti molitvu za pokoj njihovih duša.

Ana Džidić i Anita Markić

Propovijed don Marka Šutala

Večeras me dobri ljudi nemojte ništa pitati neka suze tiho teku pa će manje boljeti.
Još u sebi čujem majku kako tužna govori kad se jednom vratiš sine ja ću te čekati.

Vukovar i ovoga 18. studenoga, 23 godine nakon teških stradanja, nije prestao biti izazov. Još smo uvijek zatečeni i zbunjeni provalom zla i mržnje koja je u ovom gradu progovorila svom svojom ubojitom silinom i ostavila tragove mraka. Vukovar nije mjesto gdje se akademski postavlja pitanje - otkud zlo u svijetu? Ono se ovdje nameće iz grča proživljene nevolje, iz težine životnoga iskustva. Pitamo se, kako su određeni ljudi mogli povjerovati da će zlom i ubijanjem drugih nešto postići? Jesu li posljedice koje je zlo za sobom ostavilo zauvijek uspostavljeno stanje bez mogućnosti popravka? Osim toga, zlo je u ovom gradu prouzročilo neizmjernu patnju nedužnih ljudi

Smisao obilježavanja 23. godine od žrtve Vukovara nije otvaranje rana nego dužno poštovanje onima koji su dali živote za našu slobodu i za naš mir i kako bismo osvijetlili povijesnu istinu, a osobito da bismo spominjući se tih tamnih ratnih događanja jačali odgovornost sviju u izgradnji mira, zajedništva i suživota svih građana naše zemlje.

Braćo i sestre! Svi naši ljudski pokušaji govora i odgovora na vukovarski izazov nisu u stanju prodrijeti u dubinu misterija zla, otkriti smisao patnje i nasilnoga umiranja, smiriti dušu i utješiti srce onih koji su zlom izravno pogođeni. Nama i našem narodu ma gdje bio od Prevlake do Dunava potrebna moćna riječ, kako kaže pjesnik Tin Ujević! Upravo smo takvu riječ navijestili u današnjim biblijskim čitanjima. U ulomku kojeg smo čuli iz Knjige Otkrivenja sveti pisac kaže: «Ja Ivan, začuh glas s neba!(...) Da, govori Duh!» (Otk 14,13). Jesmo li sada ovdje mi u crkvi spremni sabrati dušu i osluškivati govor Duha, riječ Božje objave? U knjizi Tužaljki obznanjen nam je Božji pristup teškim ljudskim stradanjima. Taj nas zapis snažno podsjeća da vukovarski a i naši ovdje problemi u ovoj našoj Hercegovini prvotno nije u izvanjskome. Izvor je ovdašnje tragedije u duhovnoj dimenziji, u slobodi određenoga broja ljudi zahvaćenoj na neshvatljiv način zlom, koje im je pomračilo savjest i um pa su postali protagonisti nesreće, ubijanja i razaranja. Sveti se pisac ne bavi stanjem osoba koje su nanijele zlo, nego pristupa ljudskom i vjerničkom solidamošću onima kojima je zlo naneseno te svjedoči Božju solidarnost s njima. To nas potiče da ni mi danas ne usmjerujemo pozornost na zlotvore nego najprije na žive žrtve - na majke i očeve, supruge i djecu poginulih, branitelje i druge stradalnike - te očitujemo solidarnost s njihovom ranjenošću. Svojim današnjom svetom Misom i prisustvom, molitvom želimo svetopisamskim riječima i osjećajima biti blizu svakoj «duši kojoj je oduzet mir», koja «sahne u vama», pridružiti se «bijedi vašoj i stradanju, pelinu i otrovu» (Tuž 3,17-19). Poput pisca knjige Tužaljki, danas želimo to stanje duše povjeriti Bogu te s njime vjernički ponavljamo:

«Dobrota Gospodnja nije nestala, milosrđe njegovo nije presušilo (...) Tvoja je vjernost velika! Gospodin je dio moj, veli mi duša, i zato se u nj pouzdajem, i gojim nadu u sebi. (...) Jer dobar je Gospodin onom koji se u nj pouzdaje, duši koja ga traži.» (Tuž 22-26). Predati Bogu sve terete svoje duše, vjerovati mu i u zlu, znati da postoji svjetlo iako smo trenutno u mraku, to je put oslobođenja od zla koje iznutra pritišće, osjećaj je to smirenosti u iščekivanju da Bog na nama ostvari ono što može samo njegova ljubav.

Dragi tata, 21 je godina od kada te nema sa nama. Bila sam vrlo mala djevojčica kad si ti otišao u nebo. Nisam te ni u poznala, a odmah sam te izgubila. Mama reče... tako je moralo biti... da dragi Bog bira najbolje. A zašto Bože pa i meni je trebao, još sam tako malena... Baka stalno briše suze. Mama šuti... čujem je noću u tišini kako jeca, valjda misli da sam zaspala... ništa mi nije bilo jasno... osim tuge u mom domu. Maštala sam o tebi... mislila možda dođeš iznenada... možda Bog čuje moje molitve, možda vidi koliko mi nedostaješ... ali, ništa... godine su prolazile... ja odrasla i pomalo shvaćala i prihvaćala Božju volju i majčine suze... Mnogi su tvojoj djevojčici rekli... Budi ponosna, tvoj tata je dao život za slobodu svog naroda, za svoj dom, i bih ja ponosna na tebe dragi tata... ali, danas kad sam odrasla puno toga mi nije jasno... prošle su tolike godine, a ja nemam slobodu, moj narod pati... jeca. Svi se nešto ograđuju od tebe, kao da žele da te izbrišu iz mog sjećanja i sjećanja mog naroda. Neka čudnu politiku vode... neke čudne spone među ljudima kojima si ti osigurao sve ovo što imaju. Sad mi više ne govore, budi ponosna... Zbunjena sam oče... moja mama i baka i dalje plaču... Zato te molim, danas ispod ovog križa, dragi tata, za zagovor kod našeg spasitelja Isusa Krista koji je nosio križ za spasenje čovjeka... da prestane patnja mog naroda, da hladna srca ljudi obavije toplina, ljubav, poštovanje, milosrđe, da ne dopusti sotoni da nam svima pomrači um... Da napokon budemo sretni i ponosni na tebe tata, na sve tate koji su sa tobom, a dali su život za isti cilj... I, nakraju. ne brini za mene, ja sam tvoja hrabra ponosna kći. Nikad, nikom neću dopustiti da mi tebe diraju, ni da te zaboravim...Ti si moj heroj, moja snaga i ufanje, moja suza i moj osmjeh. Volim te, dragi tata. (Kristina Bošković, Gradina- Dubravska visoravan 13.07.2014.)

A svim našim dragim pokojnim braniteljima koji darovaše svoje živote za nas i našu domovinu, zahvalni do groba i preko groba želimo sretnu budućnost. A gdje je ta sretna budućnost kamo su otišli, neka nam iz nje progovori i danas jedan od njih - Glas Vukovara- Siniša Glavašević: „Ali mi sve dobro znamo gdje su. Ako nam život omogući da naša ljubav ovlada nama, kao što je njihova ljubav nosila njih, jednom, na kraju puta, možda možemo očekivati da i mi umremo sretni“ .

Neka nam ova, gotovo oporučna riječ o ljubavi koja je njih nosila bude nadahnuće za život i nit vodilja svima nama na putu budućnosti koja je smisao naše sadašnjosti. Amen!

Natrag