U banjolučkoj katedrali proslavljen patron i obilježena 25. obljetnica biskupa Komarice

Svečanim Euharistijskim slavljem u banjolučkoj katedrali na svetkovinu svetog Bonaventure, 15. srpnja 2014. proslavljen je nebeski zaštitnik banjolučke katedrale i biskupije, a biskup banjolučki i predsjednik Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine mons. dr. Franjo Komarica obilježio je 25. godišnjicu upravljanja biskupijom.

Svetu misu slavio je nadbiskup metropolit vrhbosanski kardinal Vinko Puljić u zajedništvu s biskupom Komaricom i svim članovima Biskupske konferencije BiH: biskupom mostarsko-duvanjskim i apostolskim upraviteljem trebinjsko-mrkanskim mons. Ratkom Perićem, vojnim biskupom u BiH mons. Tomom Vukšićem, pomoćnim biskupom vrhbosanskim mons. Perom Sudarom, pomoćnim biskupom banjolučkim mons. Markom Semrenom te delegatima Hrvatske i Slovenske biskupske konferencije mons. Nikom Kekićem, biskupom križevačkim, i mons. Jurijem Bizjakom, biskupom koparskim, delegatom Međunarodne biskupske konferencije mons. Stanislavom Hočevarom, nadbiskupom metropolitom beogradskim, te delegatom nadbiskupa Josipa Bozanića - mons. Mijom Gorskim, pomoćnim biskupom zagrebačkim. Koncelebriralo je 50 dijecezanskih i redovničkih svećenika među kojima i provincijal Franjevačke provincije Bosne Srebrene fra Lovro Gavran te trapisti iz samostana Marija Zvijezda u Banjoj Luci.

Među vjernicima u katedrali bile su i redovnice iz družbi: Klanjateljica Krvi Kristove, Milosrdnica sv. Vinka Paulskog, Misionarki ljubavi, Školskih sestara franjevki Bosansko-hrvatske provincije, te sestre grkokatolkinje bazilijanke iz Prnjavora i Zagreba i Službenice Bezgrešnog začeća iz Banje Luke. Na Misi su sudjelovali i vijećnici iz raznih župa Banjolučke biskupije te predstavnici vlasti: ministar za raseljene osobe u Vladi RS-a Davor Čordaš, predstavnici Vijeća naroda RS, Općine Bihać, Grada Zagreba, Hrvatskog sabora i drugi.

Kratku čestitku slavljeniku biskupu Komarici uputio je u ime cijele Banjolučke biskupije generalni vikar biskup Semren zaželjevši mu da, poput sv. Bonaventure i u skladu s poticajima sv. Pavla, služi Bogu, bude osjetljiv za bližnje, radostan u nadi, strpljiv u nevolji, postojan u molitvi i zajedništvu, ponizan... Luka Čavrag, učenik šestog razreda iz prognaničke župe Presnače kod Banje Luke u kojoj su 12. svibnja 1995. ubijeni župnik vlč. Filip Lukenda i sestra milosrdnica Cecilija Grgić, izrekao je biskupu Komarici prigodnu recitaciju i u ime svih predao buket crvenih ruža kao simbol stradanja, ali i ljubavi banjolučke mjesne Crkve.

U uvodnoj riječi kardinal Puljić se prisjetio 15. srpnja 1989. kada je kao bosansko-gradiški župnik i banjolučki svećenik vodio ceremonije na Misi tijekom koje je biskup Komarica svečano preuzeo upravu biskupije.

„'Evo nam dođe blagdan svetog Bone, kad dika naša, sjajna naša kruna, Pastir i vođa uđe u nebesa, pjevajte pjesmu!'... Zajedno svi mi, brojni ovdje okupljeni, biskupi, svećenici, redovnice, bogoslovi i vjernici – laici, kao i svi vi koje s nama povezuju valovi Radio Marije BiH u domovini ili u drugim zemljama svijeta – zahvaljujemo dobrom Bogu za njegov dar otkupljenja, za milost svete vjere i pripadnosti njegovom izabranom narodu. Osobito želimo moliti Trojedinog Boga za njegov blagoslov i zaštitu svih članova naše biskupijske zajednice, za sve naše dobročinitelje, za sve naše sugrađane, a za sve naše pokojne Božje milosrđe i vječnu nagradu“, kazao je biskup Komarica u svom kratkom pozdravu izražavajući dobrodošlicu svima.

Biskup Komarica je uputio i prigodnu propovijed te podsjetio da danas vjernički obilježavaju svetkovinu sv. Bonaventure, ali i 25 godina „od kako mu je – tadašnji nasljednik apostola Petra – a sada i službeno sveti papa Ivan Pavo II. povjerio upravu njegove rodne biskupije Banjolučke“. Osvrćući se najprije na „dragocjeni primjer – u Božjim očima uspjela - života našeg brata u vjeri Bonaventure, redovnika, - franjevca, a onda kardinala, biskupa, papina neposrednog pomoćnika, a kasnije sveca i crkvenog naučitelja“, ukratko je podsjetio na bit duhovnog zvanja u Crkvi s posebnim naglaskom na biskupsku službu. „Uspio je franjevačkom redu osigurati nužnu stabilnost i osposobiti ga da bude dorastao mnogovrsnim i brojnim dušobrižničkim zadaćama u Crkvi. S pravom ga - uz sv. Franju - nazivaju 'drugim utemeljiteljem franjevačkog reda'. Bonaventura je zaslužan ne samo za svoju redovničku zajednicu, nego i za cijelu Crkvu. Tadašnji papa Grgur X. ga je imenovao biskupom i kardinalom...“, rekao je biskup Komarica ističući da „i u ovo naše vrijeme pojedini članovi Crkve, koji se nalaze u duhovnom zvanju – kao što su zaređeni svećenici ili zavjetovani redovnici, - imaju i svoje mjesto i određene svoje zadaće u Crkvi“.

Biskup Komarica se potom osvrnuo na 25 godina od kada je papa Ivan Pavao II. „odredio povjeriti njegovoj brizi, dobrohotno ga upozorio da razmisli kako svi - i svećenici i narod povjerene mu biskupije imaju pravo tražiti ono, što s punim pravom dolikuje da traže djeca od roditelja, učenici od učitelja, pitomci od odgojitelja, naime duhovnu pomoć, žarku ljubav, zauzetu brigu, naučavanje“. „Uslijedila su zatim razna dinamična događanja, u našoj biskupiji - kada je - nakon duge i teške duhovne „zime“ i neslobode – i naša domovinska Crkva – slično kao i druge vjerske zajednice u tadašnjoj državi – mogla započeti slobodnije disati. Započeli smo bili s mnogim aktivnostima i programima – osobito s većim angažiranjem vjernika laika... Sve to, nažalost nije dugo trajalo! Na to novo, snažno i plodno bujanje vjerničkog i crkvenog života, domalo se sručio užasni ratni uragan... Jedan je - zahvaćen snažnim djelovanjem Zloduha - budući da je bio sam duhovni bogalj - ubijao i uništavao drugoga, jer mu je smetalo ovoga mirotvorstvo, njegovo bogoljublje i njegovo čovjekoljublje. Bez oružanih ratnih sukoba – jer za sukobe trebaju barem dvije ratoborne strane – rušeni su i pljačkani mnogi domovi i imanja, te crkve, bogomolje i škole. Mnogi su naši vjerni župljani, ali i drugi naši sugrađani, uz najteža maltretiranja nasilno protjerani iz njihova najsvetijeg mjesta kojega im je dao sam njihov Stvoritelj – iz rodnog im mjesta da se u njega više i ne vrate“, kazao je biskup Komarica napominjući da ratni vihor ostavio užasnu materijalnu pustoš.

„Krijepljeni Božjom utjehom ipak nismo klonuli duhom. Poslušni Božjem proroku naših dana papi Ivanu Pavli II. udruženim snagama – krenuli smo u duhovnu i materijalnu obnovu zgažene naše mjesne Crkve“, kazao je biskup Komarica naglasivši da su „prepoznali kao osobiti dar Božje utjehe i kao svojevrsnu nagradu za našu poslušnost Kristovom Namjesniku na zemlji i njegov osobni dolazak u središte naše biskupije i podizanje na čast oltara jednog člana naše biskupije – vjernika laika – blaženog Ivana Merza“. Podsjetio je i sebe i sve svećenike da im se „glavno djelovanje – kao zaređenih službenika Crkve - treba ogledati u tome da li mi našom postojanom i djelotvornom vjerom, našom neuništivom nadom, našim konkretnim djelima ljubavi, našim neumornim služenjem - osobito u duhovnim potrebama naših bližnjih - sve njih upućujemo na Krista“.

„Danas - pred svima vama i zajedno s vama - zahvaljujem Trojedinom Bogu za nebrojene njegove milosti tijekom proteklih 25 godina povjerene mi službe na ovom mjestu, na koju me dovela Njegova Providnost. Zahvaljujem mu za sve vas moje vjerne i požrtvovne suradnike – braću svećenike i redovnike, za vas požrtvovne sestre redovnice, te za vas odane vjernike laike. Također Mu zahvaljujem za očinsku brigu i pomoć Kristova Namjesnika na zemlji - Svetog Oca, te za vas, ovdje nazočnu i mnogu drugu nenazočnu braću u biskupskoj službi! Osobito sam Mu zahvalan za nova, poletna duhovna zvanja – svećenička i redovnička u našoj biskupiji!“, istaknuo je biskup Komarica „preporučujući Božjem milosrđu sve drage moje suradnike - svećenike, redovnike, redovnice i vjernike laike – članove naše biskupijske zajednice te brojne naše dobrotvore, - koje je On već pozvao k sebi u vječnost“. „Neka po majčinskoj zaštiti Presvete Djevice Marije, te zagovorom sv. Bonaventure i našeg domaćeg blaženika Ivana Merza siđe obilje Božjeg blagoslova na sve nas i na sve koji su s nama povezani vezom Božje ljubavi“, zaključio je biskup Komarica.

Sadašnji banjolučki biskup mons. dr. Franjo Komarica rodio se 3. veljače 1946. u Novakovićima, župa Petrićevac. Roditelji su mu pok. Ivo i Ivka rođ. Marić, a imali su 11 djece, od kojih je šestero muških i petero ženskih. Osmogodišnju školu završio je u Banjoj Luci, sjemenišnu gimnaziju u Zagrebu (1961. - 1963.) i Đakovu (1963. - 1965.), gdje je i maturirao, zajedno s vrhbosanskim nadbiskupom Vinkom kard. Puljićem. Nakon odsluženja obveznog vojnog roka započeo je teološki studij u Đakovu (1967. - 1968.), a nastavio ga je na Teološkom fakultetu Sveučilišta u Innsbrucku (1968. - 1972.).

Za svećenika ga je zaredio biskup Alfred Pichler u crkvi otaca trapista u Banjoj Luci, 29. lipnja 1972. Nakon ređenja nastavio je posebni studij u Innsbrucku, gdje je 1973. magistrirao, a 1978. doktorirao liturgiku. Uz taj glavni studij studirao je glazbu na insbruškom Konzervatoriju i andragogiju tamošnjega Filozofskog fakulteta.

Po svršetku studija imenovan je predavačem na Vrhbosanskoj visokoj teološkoj školi u Sarajevu, gdje od 1978. do 1986. predaje liturgiku, liturgijski pastoral, pastoral selilaca i crkveno pjevanje. Ujedno je vodio dva crkvena zbora: bogoslovski i katedralni.

Sluga Božji papa Ivan Pavao II. imenovao ga je 28. listopada 1985. pomoćnim biskupom banjolučkim i naslovnim biskupom biskupije Satafis u Africi. Isti ga je papa i zaredio za biskupa u bazilici sv. Petra na Bogojavljenje, 6. siječnja 1986. Oko tri i pol godine bio je generalni vikar blagopok. biskupa Pichlera u Banjoj Luci, sve do njegova umirovljenja. Imenovan je rezidencijalnim biskupom 15. svibnja 1989., a 15. srpnja iste godine svečano preuzima upravu biskupije.

Osim uprave povjerene mu Banjolučke biskupije obnašao je i obnaša niz dužnosti u Biskupskim konferencijama, prvo Jugoslavije, a potom Bosne i Hercegovine. U BKJ-u bio je predsjednik Vijeća za laike (1986. - 1989.) i Hrvatskog liturgijskog vijeća (1989. - 1993.). Nakon što je 1994. godine osnovana Biskupska konferencija BiH, u njoj obnaša službu predsjednika nekoliko vijeća. U jednom mandatu (2002. - 2005.) bio je predsjednik BK BiH. Osim toga papa Ivan Pavao II. imenovao ga je 1992. članom Papinskog vijeća za dijalog s nekršćanima.

Uz svoje profesorske i biskupske obveze bavi se i pisanjem. Objavio je više stručnih radova iz područja liturgijske znanosti, ljudskih prava i crkvene glazbe u domaćim i stranim časopisima i zbornicima. Kao biskup objavio je zbirku dokumenata koje je napisao tijekom ratnih zbivanja 1991. - 1995. pod naslovom: "U obrani obespravljenih". Izbor iz dokumenata banjalučkog biskupa i Biskupskog ordinarijata Banjaluka tijekom ratnih godina od 1991. do 1995, koja je doživjela dva izdanja, a objavljena je i na engleskome, njemačkome (također dva izdanja) i talijanskome jeziku. Povodom nominacije za Nobelovu nagradu izdana mu je knjiga pod naslovom "U obrani čovjekova dostojanstva".

Providnost mu je namijenila tešku zadaću: voditi biskupiju u dramatičnom razdoblju oružane agresije na Bosnu i Hercegovinu, kada je gotovo posve uništena. Zlostavljana su i ubijena od srpskih snaga sedmorica svećenika i jedna redovnica, nekoliko je svećenika jedva preživjelo zlostavljanje, brojne crkve, kapelice, župne kuće i samostani srušeni su ili teško oštećeni, dvije trećine vjernika prognano je i nikada se više nisu vratili, nekoliko je župa posve ugaslo, a u drugima je ostalo tek po nekoliko desetaka ili stotina vjernika. Od 130 000 katolika, koliko je u biskupiji živjelo 1991. godine, danas ih je nešto manje od 40 000. Biskup se neumorno trudio oko očuvanja mira, poticao brojne mirovne inicijative s državnim i crkvenim prvacima, kad je rat izbio, trudio se oko ponovne uspostave mira, po prestanku rata borio se za povratak svih prognanih na svoja ognjišta, neumorno se zauzimao za dostavu humanitarne pomoći svojim vjernicima, ali i svima drugima, koliko je to bilo moguće, brine se za obnovu obiteljskih kuća, ali i crkvenih objekata, od kojih su mnogi građeni posve od temelja.

Osobit vid humanitarnog odnosno karitativnog rada bilo je stavljanje biskupske kuće na raspolaganje za Caritasove ambulante, dok je sam biskup, zajedno sa svojim suradnicima, preselio u Svećenički dom. Zauzimao se za nabavku potrebnih aparata, lijekova i pomagala za gradske bolnice, za bolesne po kućama itd.

Neposredno pred izbijanje ratnih sukoba, godine 1990. osnovao je Teološki institut u Banjoj Luci za obrazovanje katoličkih vjernika laika, koji je radio sve do 1995., kada je silom (ne)prilika morao prestati s radom. U ljeto 2005. dao je obnoviti zgradu nekadašnje škole sestara Milosrdnica, u kojoj je u jesen te godine započela s radom katolička gimnazija koju vodi mons. mr. Ivica Božinović.

U jesen 2005. na zamolbu biskupovu otvorile su u središtu Banje Luke svoju prvu redovničku kuću u BiH redovnice Družbe Misionarke Ljubavi bl. Terezije iz Kalkute. U zgradi Biskupskog ordinarijata 16. studenog 2005. utemeljio je Europsku akademiju, a 3. veljače 2006. osnovao je Centar za život i obitelj pri Caritasu Banjolučke biskupije.

Za svoje djelovanje primio je niz međunarodnih priznanja i nagrada, a 2004. nominiran je i za Nobelovu nagradu. Sav taj rad u ovom trenutku nije moguće posve sagledati, a pogotovo ne vrjednovati, budući da su neki procesi još uvijek u tijeku.

Svakako je jedno od najvećih djela biskupa Komarice njegovo uporno zauzimanje za proglašenje blaženim sina ove biskupije Ivana Merza. Za tu radosnu prigodu pozvao je u Banju Luku slugu Božjega papu Ivana Pavla II., koji je, iako već teško bolestan, 22. lipnja 2003. pohodio ovu biskupiju i na Petrićevcu proglasio blaženim Ivana Merza. (kta)

Natrag