Poruka Velikog petka
Poruka Isusove muke na križu govori o pobjedi ljubavi nad mržnjom, što se očituje i u spremnosti na žrtvu za drugoga. Dakle, nije Bog onaj koji osuđuje čovjeka na pakleno stanje – promatrali ga metafizički ili fizički – nego on sam svojim djelovanjem.
Piše: dr. fra Luka Marković, Katolički tjednik
Poznati njemački teolog i filozof Johann Baptist Metz govori o tome kako se i danas čuje Isusov krik s križa, jer još uvijek nije prestala patnja nedužnog u svijetu. Iz toga se da iščitati Isusov poziv svakom ljudskom stvorenju, napose čovjeku vjere, da mu se svojim načinom života pridruži u borbi protiv prisutnosti zla, čiji se plodovi očituju u nasilju, brutalnim ratovima i patnji nedužnoga.
Prisutnost zla pritišće ljudsko stvorenje te ga istovremeno čini uzročnikom patnje i patnikom. Utoliko se može reći da Isus na križu Velikog petka nije samo stvar prošlosti i tradicije, nego i upozorenje današnjem čovjeku da se zauzima za dobro.
Čovjek nadilazi zvjerstvo zvijeri
Ljudska sklonost zlu nije samo trenutak, nego proces, kao što je proces i borba protiv njega. Iako poneki od svjetskih mislilaca ne govore rado o metafizičkom zlu, ipak su uvjereni da postoji nešto što čovjeka udaljava od onoga što podrazumijevamo pod dobrim, humanim svijetom, ili vjerski gledano Božjim svijetom. Tvrdnje redukcionističkih materijalista, kao one evolucijskog biologa Richarda Dworkinsa, kako ono negativno, nasilničko u čovjeku potječe iz životinjskog svijeta, te da će iščeznuti s vremenom, teško je prihvatiti, jer i današnji čovjek u svojem destruktivnom ponašanju nadilazi zvjerstvo zvijeri. Zar ne govore o tome toliki povijesni ratovi, razaranja i patnje, pogotovo patnje nedužnih? Zar ne govori nešto o tome i današnje stanje u svijetu, napose ono u Ukrajini i na Bliskom istoku? Zar ne govore nešto o tome i zloporabe religije u prošlosti i danas, gdje se u Božje ime želi drugima biti bog? Za razliku od čovjeka, životinje žive da prežive, bez potrebe da budu gospodari izvan svojeg markiranog područja. A čovjek pritisnut zlom želi uvijek više.
Kad počinje pad čovjeka?
Upravo to negativno iskustvo upozorava da postoji nešto – promatrali ga metafizički ili ne – što sprječava ljudsko stvorenje da bude Božji čovjek, čovjek mira i ljubavi. Biblijska priča o Adamu i Evi, bez obzira što ju se može promatrati kao mitsku, krije u sebi duboku poruku i za modernog čovjeka. Pad čovjeka počinje onog trenutka kad se ne zadovoljava posjedovanjem onoga što mu je dovoljno da bude sretan, nego kad se u njemu probudi želja da bude jednak Bogu. Nažalost, ona mitska zmija sa svojom ponudom i podvalom utječe još uvijek snažno na ljudsko stvorenje, okreće ga ne samo protiv Boga, nego i protiv vlastite sreće.
Iako je filozof Hegel, poput mnogih drugih mislilaca, bio uvjeren da se ljudska povijest kreće pravocrtno pozitivno, uz „pojedinačna destruktivna odstupanja“, stanje današnjeg čovjeka ukazuje na to da sve ne izgleda tako optimistično. To da čovjek posjeduje oružje kojim može uništiti čitav svijet, govori o velikoj opasnosti po njega samoga, jer je još uvijek opsjednut željom da bude bog drugomu. S obzirom na današnji tehnološki napredak čovječanstva, budi se kod čovjeka osjećaj optimizma, ali i pesimizma. Prevlada li ono što budi pesimizam, nestat će ljudski rod, ono jedino koje u ovom stvorenom svijetu zna da postoji, koje od vremena do vremena iskazuje duboko poštovanje prema Stvoritelji, ali koje vrlo često pod utjecajem sklonosti zlu pokušava zauzeti njegovo mjesto. Ako prevlada ono božansko dobro, o kojem govori Isusov križ Velikog petka, spremnost na žrtvu za drugoga, otvorit će se budućnost za ljudski rod. U suprotnom, ako se ljudsko srce otvori utjecaju zla, nagonu za vlašću i posjedovanjem, nadvit će se nad svijetom oblaci tame.
Ključ je u ljubavi
Iako se ne može reći da je zlo vječno – jer bi to bio put k dualizmu – može se ipak ustvrditi da se nešto negativno ispriječilo čovjeku na putu k Bogu, povratku u ono rajsko stanje iz kojeg je, prema biblijskoj priči, istjeran. Poruka Isusove muke na križu govori o pobjedi ljubavi nad mržnjom, što se očituje i u spremnosti na žrtvu za drugoga. Dakle, nije Bog onaj koji osuđuje čovjeka na pakleno stanje – promatrali ga metafizički ili fizički – nego on sam svojim djelovanjem. Ponekad se dobiva dojam da filozof Sartre ima pravo kad kaže da je „drugi – pakao“. Pa ipak, iskustvo Biblije i svagdanjeg života, upućuje na to da se čovjek strovaljuje u pakleno stanje kad postane samo svoj, egoist bez osjećaja za ljubav, onaj koji ne vidi druge pored sebe. U tom duhu može se reći da poruka Velikog petka govori i o tome da teret križa može osmisliti život ukoliko ga se nosi iz ljubavi. Jer ljubav je, kako kaže Sv. Pavao, iznad svega, pa čak i same vjere, pogotovo one vjere koja počiva samo na tradiciji. Upravo zato Veliki petak ne smije postati samo dio tradicije, nego i događaja koji uvijek iznova upozorava na veličanstveni čin patnje iz ljubavi prema drugom.